hr | en

Stjepan Šulek

Biografija

Stjepan Šulek (Zagreb, 1914. - 1986.) studij violine završio je 1936. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (V. Huml), iz kompozicije se obrazovao samostalno te povremenom podukom kod B. Berse. Njegovo djelovanje usko je vezano uz Zagreb. Od 1933. do 1938. član je orkestra Radio-Zagreba, od 1939. do 1941. profesor je violine na Srednjoj školi Muzičke akademije, od 1941. do 1945. profesor je Učiteljske škole, od 1945.do 1947. predaje violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu a od 1948. do 1975. profesor je kompozicije na MA. Mnogo je svirao u komornim ansamblima: od 1935. do 1938. član je Klavirskog trija sa I. Mačekom i S. Žepićem, prva violina u Zagrebačkom kvartetu je od 1936. do 1938., od 1939. do 1945. violinist je u Komornom triju sa I. Mačekom i A. Janigrom, a od 1958. do 1964. dirigent je Komornog orkestra RTV Zagreb. Do 1952. nastupao je kao koncertant na violini, a kasnije kao dirigent u zemlji i inozemstvu. Kao interpret je bio vrlo cijenjen, kao što su to bili i navedeni ansambli u kojima je svirao. Od 1948. dopisni je a od 1954. redoviti član JAZU i dugogodišnji tajnik Razreda za glazbenu umjetnost. Dobio je niz nagrada: 2 Nagrade Vlade FNRJ (1946., 1949.); 4 Nagrade grada Zagreba (1955., 1958., 1960., 1964.); Nagrada Milka Trnina (1961.); Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (1973.); Nagrada Andrija Patricij Petrić Osorskih glazbenih večeri (1979.); Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski (1981.).

Odgojivši generacije suvremenih hrvatskih skladatelja, Šulek je značajno pridonio podizanju zanatske razine skladanja u Hrvatskoj. I njegov vlastiti rad obilježavaju visoki profesionalizam i besprijekorno skladateljsko umijeće. Po stilskom usmjerenju Šulek je u prvom redu neoklasicist, no u svojem opusu zapravo sintetizira baroknu strukturu materijala, klasičnu organizaciju forme i romantičarsku izražajnost. Harmonijski se zadržavao u okvirima tonaliteta uz odlučno protivljenje iskoraku u atonalitet i modernističkim inovacijama. Ipak, nakon prvoga i najduljega stvaralačkog razdoblja (u kojem je nastalo šest simfonija, prva tri Klasična koncerta za orkestar, veći broj solističkih koncerata te opere Koriolan, 1957., i Oluja, 1969.), djela poput Trećega koncerta za klavir (1970.), Epitafa jednoj izgubljenoj iluziji (1971.) te Koncerta za orgulje (Memento!, 1974.) rasapom forme i složenijom orkestracijom učvršćuju liniju kasnoga romantizma u njegovu stvaralaštvu. Osma simfonija (1981.) i ciklus gudačkih kvarteta Moje djetinjstvo (1985.), nastali potkraj Šulekova života, uz još izraženiju rapsodičnost forme pokazuju veću sklonost retoričkoj upotrebi simboličkih motiva, rastačući se u svojevrsnom eklekticizmu. Premda je bio dominantno instrumentalni skladatelj – majstor forme i instrumentacije – Šulek je veliku važnost pridavao izvanglazbenoj komponenti svojih djela, a radi naglašavanja humanističkih poruka. Taj svojevrsni anakronizam, uz izrazito konzervativna stajališta o glazbi XX. st., jedan je od razloga da je Šulek dolazio u oštre sukobe s avangardnim skladateljima okupljenima 1960.-ih i 1970.-ih oko Muzičkoga biennala Zagreb, nerijetko njegovim bivšim studentima. No, njegov kvaliteta njegova cjelokupnog rada u sredini u kojoj je djelovao neupitna je i na izvođačkom, i na skladateljskom i na pedagoškom planu. (izvor: www.enciklopedija.hr, 2014.)

Zanimanja skladatelj
violinist
Web stranica http://katalog.hazu.hr/WebCGI.exe?Tip=traziJ&srchfield=7&searchdata=700%3A010637%20or%20701%3A010637%20or%20702%3A010637%20or%20600%3A010637&Exact=NotE&SelBase=1&NaslovSF=%20%8Aulek,%20Stjepan