hr | en

Miho Demović

Biografija

Miho Demović (Dubravka kraj Dubrovnika, 1934.) Teološko-filozofski studij započeo je u Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu, diplomirao je 1961. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Glazbu je učio kod A. Vidakovića te u zagrebačkom Institutu za crkvenu glazbu, gdje je 1969. diplomirao. Studij muzikologije završio je 1970. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani (D. Cvetko). Doktorat je postigao 1978. na Sveučilištu u Kölnu disertacijom o glazbi i glazbenicima u Dubrovačkoj Republici od poč. XI. st. do pol. XVII. st. Tijekom studija polazio posebno tečajeve paleografije i arhivistike u Historijskom institutu JAZU. Službovao je najprije u Dubrovniku (1959. – 61.) kao tajnik Biskupije te nastavnik glazbe u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji i orguljaš katedrale. Bio je glazbeni ravnatelj prvostolnice u Zagrebu (1965. – 69.), potom na istoj dužnosti u Dubrovniku (1970. – 75.), gdje ponovno predaje glazbu i povijest umjetnosti u klasičnoj gimnaziji. Od 1980. djelovao je kao glazbeni ravnatelj zagrebačke prvostolnice. Sa školskim i crkvenim zborovima održao je niz koncerata, kao orguljaš održao je solističke koncerte u zemlji i inozemstvu. Prinos je dao obnovi crkvene glazbe, potičući ponovno izlaženje časopisa Sv. Cecilija od 1969., kao tajnik uredništva (1969./70.) i stalni suradnik od 1969. do 1971.

Težište je njegova rada na osvjetljivanju prije tek fragmentarno obrađene povijesti hrvatske glazbene umjetnosti na dubrovačkom području. Proučavajući dokumente u dubrovačkim glazbenim i povijesnim arhivima i zbirkama, otkrio je i znanstveno obradio dragocjenu izvornu građu, o čemu je napisao više rasprava i dvije opsežne knjige, koje su jedinstveni povijesno-istraživački pothvat u hrvatskoj muzikologiji. U tim je djelima objelodanio mnoštvo podataka o dosad nepoznatim glazbenicima, glazbenim ustanovama i prilikama u Dubrovačkoj Republici te prvi dokazao da u stvaralačkom i stilskom razvoju hrvatske glazbene kulture postoji kontinuitet i usporednost s razdobljima i pojavama u europskoj glazbi od ranoga srednjeg vijeka do novog doba. Kao vrstan poznavalac paleografije istražio je i dopunio fundus srednjovjekovnih notnih (neumatskih) rukopisa jednoglasne i višeglasne glazbe u Hrvatskoj.
(http://katalog.hazu.hr/WebCGI.exe?Tip=traziJ&srchfield=7&searchdata=700%3A001732%20or%20701%3A001732%20or%20702%3A001732%20or%20).

Referatima je sudjelovao na međunarodnim kongresima himnologa u Grazu (1969.), Waldsteni (1971.), Regensburgu (1979.) i drugdje, a 1973. organizirao takav kongres u Dubrovniku. Članke i rasprave objavio je u domaćim i stranim časopisima, godišnjacima i zbornicima Sveta Cecilija (1969. – 71., 1982.), Dubrovački vjesnik (1970.), Jahrbuch für Liturgik und Hymnologie (Kassel 1970.), Marulić (1971., 1975., 1977., 1987., 1992.), Muzikološki zbornik (Ljubljana 1978., 1991.), Dubrovnik (1979. – 81., 1989.), Heiliger dienst (Salzburg 1981), Oko (1981.), Glas Koncila (1982.), Služba božja (Makarska 1982., 1989.), Bogoslovska smotra (1985.), Kana (1985. – 86.) i Mogućnosti (1988.). Stalni je vanjski suradnik Razreda za muzičku umjetnost HAZU. Surađivao je i u izdanjima LZ (Leksikon jugoslavenske muzike, 1–2, Zagreb 1984.). Skladao je mise (Hrvatska pučka misa; Misa Svetog Petra; Misa sluge Božjega Alojzija Stepinca), motete (Deus, deus meus), više psalama, crkvene popijevke te svjetovne zborove (Konavle) i solo-popijevke. Za Dubrovačke ljetne igre skladao je scensku glazbu za Zlatarićevu Elektru (praizvedeno 1976.), za crkveno prikazanje Ecce homo (1985.) i za Vetranovićevo crkveno prikazanje Kako braća prodaše Jozefa (1990).
(izvor: www.hbl.lzmk.hr, I. Ajanović-Malinar, 1993./2014.)

.

Zanimanja muzikolog
skladatelj
Web stranica http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4543