hr | en

Ivan Brkanović

Biografija

Ivan Brkanović (Škaljari, Boka kotorska, 1906. — Zagreb, 1987.) privatno je učio klavir i pohađao tečaj za zborovođe, po završetku tečaja djelovao je kao zborovođa (Hrvatsko pjevačko društvo Maksimir, Hrvatsko pjevačko društvo Zagreb). Uz to je od 1928. polazio srednju muzičku školu, a od 1931. studirao je na Muzičkoj akademiji kompoziciju kod B. Berse, zatim kod F. Lhotke. Diplomirao je 1935. i potom prihvatio mjesto nastavnika glazbe u zagrebačkoj Građanskoj školi. Prvi veći uspjeh doživio je praizvedbom I. Simfonije, 1937. (pod dirigentom K. Baranovićem). Nakon toga dobio je stipendiju za usavršavanje u Parizu, kamo odlazi 1938. te u Scholi cantorum radi godinu dana s profesorom Lefebreom. Vrativši se u Zagreb, postao je 1941. profesor teoretskih predmeta srednje škole Hrvatskoga državnog konzervatorija, a po završetku rata premješten je u Gradsku muzičku školu. Istodobno je predavao glazbu i u I. klasičnoj gimnaziji (1945.–51.). Od 1951. do 1954. djeluje kao operni dramaturg HNK, a 1954.–57. kao direktor Državnoga simfonijskog orkestra (sada Zagrebačka filharmonija). 1957. postaje profesorom kompozicije na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gdje predaje do umirovljenja 1961. Tada se ponovno nastanio u Zagrebu i posvetio stvaralaštvu. Od 1983. bio je izvanredni član JAZU.

Prve skladateljske pokušaje napisao je još kao amater za potrebe kotorskog društva Sastanak. Potom je kao polaznik srednje muzičke škole pobudio pažnju svojih nastavnika nizom zborskih skladbi (Hrvatsko kolo, Pri kamenih vratih i dr.), a tijekom studija sklada prvi gudački kvartet (1931.) te zborove i solo-popijevke (Bokeljsko kolo, Konavosko pirovanje, Koleda, Uspavanka, 1932.–34.) s kojima će ubrzo postati poznat i široj glazbenoj javnosti. Međutim, u doba stvaralačke zrelosti u središtu su njegova zanimanja veći oblici oratorijske, operne i simfonijske glazbe. Tada nastaje Triptihon 'narodni obred kod smrti' za sole, zbor i orkestar (1936.), opera Ekvinocij (na libreto Tomislava Prpića prema Vojnovićevoj drami, 1945.), svih pet simfonija (1935.–50.), simfonijska pjesma Zemljo Hrvatska (1951.), opera-oratorij Zlato Zadra (prema srednjovjekovnoj legendi o škrinji Sv. Šimuna, 1954.) i dr. Zarana se predstavio kao skladateljska ličnost izvorne, samonikle stvaralačke snage, izrasle i oblikovane na rodnome tlu te je do konca svojega vijeka ostao dosljednim pobornikom nacionalnog glazbenog izraza (http://www.zamp.hr/baza-autora/autor/pregled/133002018). Nadahnjujući se gotovo redovito sadržajima iz narodnog blaga on je uspio u svoje skladbe pretočiti ne samo tematiku, doživljaje ili događaje već i specifičnosti prostora, dah podneblja i psihu ljudi svoje uže domovine, južne Dalmacije. No u njegovim skladbama nema doslovce preuzetih glazbenih motiva iz folklora, već su svi elementi – melodika, ritmika, harmonije – prožeti osobitostima narodne glazbe. Čak je i u oblikovanju izražena sklonost preobrazbi tradicionalnih umjetničkih forma u oblike bliske narodnom nasljeđu (requiem kao narodni posmrtni obred Triptihon) ili pak prilagođivanja pučkog nasljeda oblicima umjetničke glazbe (karakter hrvatskih crkvenih prikazanja u operi Zlato Zadra). Međutim, folklorni idiom Brkanovićeve glazbe zapravo je samo odraz njegove trajne, korjenite veze sa zavičajem, dok svoj osobni stil izgrauje vlastitim, autentičnim stvaralačkim darom. Među obilježjima njegova stila izdvaja se: stvaranje monumentalnih zvukovnih struktura sa stalno prisutnim dramatskim nabojima te elementima sceničnosti; neprekidno protjecanje simfonički zasnovane građe, temeljeno na lančanom nadovezivanju manjih cjelina koje izrastaju iz jedne motivičke (tematske) jezgre; oblikovanje melodijskih linija pretežito mikrointervalske strukture i manjih opsega, poput šture melodike dalmatinskog krša; bujno, u osnovi kasnoromantičko harmonijsko tkivo s naznačenim tonalnim središtima, oko kojih se slobodno kreću kromatski i disonantni pomaci, alterirani akordi, prelazeći mjestimice u bitonalne sklopove; složeno, katkad gusto polifoničko vođenje dionica, napose u orkestralnoj građi; ponavljanje ritmičko-melodijskih obrazaca u tehnici ostinata ili varijacije; slojevita, većinom romantičarski razgranata orkestracija gdjekad s oporim i oštrim zvučnim bojama u duhu južnodalmatinskog folklora. Sva ta obilježja daju pečat jake, uvijek prepoznatljive osobnosti Brkanovićevu glazbenom stvaralaštvu te ga svrstavaju među najosebujnije skladateljske ličnosti nacionalnog izraza u suvremenoj hrvatskoj glazbi. Na početku karijere (1932.–41.) pisao je i muzičke kritike, prikaze, polemičke članke u Hrvatskom dnevniku, Novostima, Evoluciji, tjedniku 15 dana, Sv. Ceciliji, u kojima je i riječju zagovarao suvremeni nacionalni stil u hrvatskoj glazbi. Svoje autobiografske zapise – Sjećanja, objavio je u časopisu Muzička kultura (1986., 4–5; 1987, 1–2, 3–4), a u izdanju Cantusa integralno su objavljeni 2006. (Ur. E. Krpan). Za svoje je stvaralaštvo više puta nagrađen: za skladbu Triptihon, 1937. Nagradom Zagrebačke filharmonije, za operu Ekvinocij, 1953. Nagradom Saveza kompozitora Jugoslavije, za IV. Simfoniju, 1960. Nagradom grada Sarajeva, za balet Heloti, 1961. Nagradom HNK, za životno djelo 1975. Nagradom Vladimir Nazor te za Stabat Mater i III. Gudački kvartet, 1983. Vjesnikovom nagradom Josip Slavenski. (izvor: hbl.lzmk.hr, I. Ajanović, 1989./2014.)

Zanimanja skladatelj
pedagog
Web stranica http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2833
     Bibliografija
Naslov Godina objavljivanja
Sjećanja 2006