hr | en

Ivan Bošković

Biografija

Ivan Bošković (Dubrovnik, 1936. - Split, 2002.) u Dubrovniku je završio jednogodišnji Dramski studio (1952.) i nastavničko-teoretski odjel Muzičke škole (1954.–59.). Glazbeni odgoj i hrvatski jezik diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Splitu (1962.), a studij industrijske pedagogije na Pedagoškom fakultetu u Rijeci (1984.). Bio je nastavnik glazbe u Osnovnoj školi Milan Bilić u Trogiru (1965./66.) te u gimnazijama Ćiro Gamulin (1968.–74.) i Vladimir Nazor (1969.–71.) u Splitu. Potom je knjižničar (1974.–77.), pa referent završnog stupnja (1978.–84.) u Centru za odgoj i obrazovanje Ćiro Gamulin i od 1984. ponovno bibliotekar u istom centru. Usporedo je razvio višestruku djelatnost: bio je glumac i zborovođa u Dubrovniku i Splitu, a u splitskomu HNK skladatelj scenske glazbe, glazbeni suradnik, dirigent i jezični savjetnik dramskih predstava te kraće vrijeme v. d. direktora Opere. U Dubrovniku je postavio likovne izložbe M. Rašice (1958.) i Lj. Biroa (1959.) te izložbu književnih djela Anice Bošković (1964.). Istražujući hrvatsku glazbenu baštinu, sredio je znatnim dijelom glazbeni arhiv splitske prvostolnice i u potpunosti glazbeni arhiv obitelji Capogrosso u Muzeju grada Splita; pritom je otkrio niz novih, dosad neutvrđenih podataka o glazbenicima i glazbenoj praksi te više skladbi koje pripisuje Juliju Bajamontiju. Svoje glazbene rasprave i članke objavljuje u Sv. Ceciliji (1969., 1973.–82., 1985.–87.), Maruliću (1973.–77., 1979.–81., 1983., 1985.–87.), Arti musices (1975., 1977., 1982., 1987.) i dr. Ističu se napisi: Novi podaci o starim splitskim orguljašima (Sv. Cecilija, 1973., 3), Marko Marulić i glazba (Marulić, 1974., 4), Nepoznati splitski orguljaši XVII. i XVIII. stoljeća (Arti musices, 1975., 6), O orguljama splitske stolnice iz godine 1702 (Sv. Cecilija, 1976., 3), Novi podaci o Ivanu Lukačiću (Sv. Cecilija, 1977., 2), Prinosi životopisu Tommasa Restija (Sv. Cecilija, 1977., 4), Glazbenik i skladatelj Angelo Bonifazij (Marulić, 1979., 2), O Bajamontijevu Requiemu za Rugjera Boškovića (Marulić, 1981., 4), Prinosi životopisu Josipa Raffaellija (1767.–1843.) (Arti musices, 1982., 13/1), Veze dr. Julija Bajamontija s Lukom i Antunom Sorkočevićem (zbornik Luka i Antun Sorkočević, hrvatski skladatelji, Zagreb–Osor 1983.), Odjek pobjede narodnjaka iz godine 1882. u splitskom glazbenom životu (zbornik Hrvatski narodni preporod u Splitu, Split 1984.), Gdje je i kad rođen Ivan Mane Jarnović? (Marulić, 1986., 2), Nepoznati podaci o kapelnicima splitske prvostolnice XVIII. i XIX. stoljeća (Marulić; 1987., 5), Duhovne skladbe Jakova Gotovca (Sv. Cecilija, 1987., 3–4) te Guslač i skladatelj Angelo Maria Frezza 1759.–1835. (Arti musices, 1987., 18/1–2). Pisao je i kazališne i glazbene kritike te bio glavni urednik srednjoškolskog lista Nove staze (1971.). Književne i teatrološke članke te informativne napise o P. Hektoroviću, M. Držiću te Baru, Ruđeru Josipu i Anici Bošković, J. Kosoru, D. Skurli, hrvatskim renesansnim pjesnicima i dr. objavio je u Mogućnostima (1960.–63., 1966.–67.), Telegramu (1961.–63., 1965.–72.), Vidiku (1962.–63., 1968.–69.), Dubrovniku (1962.–63., 1965.–69.), Zadarskoj reviji (1963., 1965.), Kolu (1966.), Kritici (1969.), Republici (1969.) i dr. Sastavio je kazalo časopisa Dubrovnik (1955.–67.); izdao posmrtnu zbirku pjesama D. Skurle Dvije obale (1967.); otkrio je cjelokupni pjesnički opus Bara Boškovića, za koji se vjerovalo da je uništen. Arhivskim istraživanjem utvrdio je da su glavni junaci komedije Kate Kapuralica Vlaha Stullija zaista živjeli u Dubrovniku u XVIII stoljeću.
(izvor: hbl.lzmk.hr, I. Ajanović, 1989./2014.)

Zanimanja glazbeni pisac
pedagog
skladatelj
Web stranica http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2525