29. listopad – 26. studeni 2017.

Skladatelji

Vjekoslav(Slavko) Fumić (Zagreb, 12. lipnja 1912. – Lepoglava, 1944.) odmalena je bio okružen glazbom, premda su mu roditelji po zanimanju bili grafički radnici. Majka je svirala citru, a otac mandolinu s kojom je sudjelovao u orkestru mandolinista i gitarista. Slavko je izučio soboslikarski zanat, bio je zaposlen kao vozač tramvaja i kasnije kao službenik u ZET-u, a vodio je i mandolinističko-gitaristički orkestar. Svojom profesijom od koje je živio, bavio se samo iz nužde; glazba mu je bila najveća ljubav. To se lako može zaključiti na osnovi količine i kvalitete sviranog repertoara (uključujući izvedbe u preko stotinu programa na Radio-stanici Zagreb, koje su Slavko i njegov brat Rudolf ostvarili pojedinačno i u duu.) , vlastoručno prepisanih skladbi za gitaru, repertoara koji je obradio za gitaru i nota sačuvanih u njegovoj ostavštini. Navedene cjeline, pogotovo uzimajući u obzir relativno kratko vrijeme kroz koje je djelovao, nedvojbeno ukazuju da mu je glazba, odnosno gitara, bila glavna preokupacija i nešto što je smatrao najvrjednijim. S obzirom da je, na sreću, sačuvano snimaka Slavka I brata Rudolfa Fumića pojedinačno i u duu na decelitnim pločama u ukupnom trajanju od preko 45 minuta, moguće je steći određeni dojam o razini njegove izvođačke sposobnosti. U prvom planu je veliki izvođački žar, emocionalni zanos i angažman, te iskrenost i sviranje bez ikakve rezerve. Za ono doba, bilo je predstavnik visoke razine muziciranja na gitari. Svirao je na gitarama koje mu je izradio prijatelj Ernest Köröskényi. Slavko Fumić umro je u političkom zatvoru, u Lepoglavi 1944. Mjesto počivališta mu je nepoznato.“

Darko Petrinjak

Prema uvodnom tekstu iz notnog izdanja: Slavko i Rudolf Fumić – Sabrane skladbe za gitaru, izdao Darko Petrinjak, vlastita naklada, Zagreb, 2007.


Josip Hatze(Split, 1879. - Split, 1959.), skladatelj i dirigent, glazbenu poduku najprije dobiva privatno u rodnom gradu, a zatim odlazi na konzervatorij u Pesaru gdje završava studij skladanja kod Pietra Mascagnija. Nakon studija se vraća u Split gdje djeluje sve do smrti uz iznimku godina Drugog svjetskog rata koje je proveu u zbjegu u Egiptu (El Shatt). Djeluje kao profesor glazbe i zborovođa (pjevačka društva Zvonimir, Guslar i dr.), a za vrijeme boravka u El Shattu vodi zbor koji ubrzo postaje reprezentativnim izvodilačkim tijelom i s kojim je održao preko stotinu koncerata u pustinjskim logorima, vojnim bolnicama itd. Svojim pedagoškim djelovanjem i znalačkim vodstvom amaterskih glazbenih društava dao je znatan doprinos razvoju glazbenog života u Splitu koji je danas jedno od najznačajnijih hrvatskih glazbenih središta. Za svoj rad dobio je brojna priznanja, bio je dopisni član Hrvatske (tada Jugoslaveneske) akademije znanosti i umjetnosti, a glazbena škola u Splitu danas nosi njegovo ime.

Hatze pripada naraštaju umjetnika glazbenika, slikara, književnika, koji su svojim stvaralaštvom utemeljili hrvatsku modernu, pri čemu ne prekida radikalno s tradicijom, već je obogaćuje novim temama i izražajnim nijansama. U njegovom stvaralaštvu dominira vokalnost. Kada je riječ o solo popijevkama najplodniji u prvim desetljećima 20. stoljeća, kada nastaje većina od njegovih 55 solo pjesama. U njima se očituju višestruki utjecaji: talijanskog verističkog kazališta, talijanske salonske romance, Griegove glasovirske glazbe, uz povremene folklorne asocijacije. Hatze je pisao solo pjesme dostojne koncertnog podija, ali jednako tako prirodno odjekuju i u otvorenom prostoru, u spontanoj izvedbi ljubitelja pa ne treba čuditi njegova široka onodobna i suvremena popularnost. Pjesme San (Milan Begović), Majka (Hugo Badalić), Serenada (Đura Jakšić) ubrajaju se među najpjevanije Hatzeove solo pjesme.

Za razliku od lirske atmosfere, svojstvene većini solo pjesama, u svojim scenskim djelima (npr. opere Povratak,1911.;, Adel i Mara, 1932.) kao i u kantatama (npr. Noć na Uni, 1902.) naglašava dramatične momente.


Zoran Novačić(Krapina, 1964.), dirigent i skladatelj, diplomirao je dirigiranje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi Pavla Dešpalja kod kojeg pohađa i jednogodišnju specijalizaciju. Kao stipendist Fonda Lovro i Lilly Matačić usavršavao se u Münchenu i Beču kod Berislava Klobučara. Djelovao je kao korepetitor i pomoćni dirigent u Operi HNK u Zagrebu te kao asistent i zborovođa Zbora HRT-a. Kao dirigent surađivao je s domaćim i inozemnim orkestrima, a redovito nastupa kao korepetitor vokalnih solista na glasoviru i orguljama. Dobitnik je Diplome Milka Trnina. Docent je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Član je Hrvatskog društva samostalnih umjetnika, Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatskog društva glazbenih umjetnika.

Započinje sa skladanjem sredinom devedesetih , a opus mu bilježi niz skladbi. Od komornih skladbi napisao je, između ostalog, Divertimento za gudački kvartet (1999.), Zrinjski-varijacije za flautu, obou i glasovir (2004.), Rosni cvetek za puhački kvintet (2004.) te Svetomartinjski trio za glasovir, violinu i violončelo (2004.). Komična opera Tajna krapinskega kluča (2000.) je  nakon praizvedbe  doživjela  niz uspješnih izvedbi u Kazalištu Komedija.

Od vokalno-instrumentalnih skladbi ističu se Kajkavska misa za sole, zbor i orkestar (2001.) i glazbeno-scensko prikazanje Kajkavski rekvijem za sole, zbor i orkestar (2002.). Potpisuje veći broj ciklusa sakralnih pjesama te solo pjesama na stihove I. Oreba: Jutro u Vela Luci (2003.), Voćka poslije kiše (2004.) na stihove Dobriše Cesarića:, Tišina, (2005.) i Vjetru (2005.) te Svjetlost zvijezda (2011.) na stihove A. B. Šimića. Oratorij  Stabat mater (2006.) za dva sola i gudače praizveden je na festivalu „Pasionska baština“ 2009. i nagrađen od Skupštine Grada Zagreba. Prvi stavak pod nazivom Veliki prasak, skladbe Uskrsa stvorenja-„Simfonije svemira“ (2009.)  za veliki  orkestar preradio je za dva glasovira, a Koncert za violinu i orkestar "Voda" (2010.) imati će praizvedbu u 2018. godini. Za festival „Pasionska baština“ 2011. napisao je višestruko izvođeni Via crucis za gudači orkestar i tri solista. Godine 2012. nastaju Tri crkvene skladbe za mješoviti zbor i gudače, a godinu poslije Simfonija sv. Franjo Asiški  i  Cantico di frate sole  za veliki orkestar , zbor i soliste.

Godine 2014. dovršava  Leptire za obou, klarinet i fagot. Galaktički koncerti obuhvaćaju: Orion – Koncert za  fagot,  gudače i harfu,  Plejade – Koncert za obou,  gudače i  kristalne zdjele i Liru –  Koncert za harfu i gudače. Sva tri solistička koncerta  tiskao je HUOKU.

Godine 2016. piše Životinje – album malih klavirskih skladbi i Magnificat za dva glasa, zbor i orkestar. Najnovije djelo je Zrak - Koncert za violu, gudače i harfu.


Miljenko Prohaska(17. rujna 1925., Zagreb – 29. svibanj 2014., Zagreb) bio je hrvatski kontrabasist, skladatelj, aranžer i dirigent. Studij kontrabasa je završio na Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski, a diplomirao je na Teorijsko-nastavničkom odjelu Muzičke akademije u Zagrebu. Krajem tridesetih je nastupao kao član kvinteta Branka Kralja. Bio je članom Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog i Komornog orkestra RTV Zagreb i Orkestra JRT, te dugogodišnji šef-dirigent Plesnog orkestra Radio Zagreba, današnjeg Jazz orkestra HRT-a, s kojim je došao na top ljestvice uglednih časopisa Down Beat i Jazz Forum. Svirao je u Zagrebačkom jazz kvartetu i Zagrebačkom jazz kvintetu. Utemeljio je i vodio više vlastitih sastava i orkestara i objavio brojne albume. Nastupao je na brojnim koncertima i jazz festivalima diljem svijeta. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih jazz skladatelja. Njegova je"Intima" najsviranija jazz skladba hrvatskog autora, a, uz druge njegove skladbe, izvodili su ju i brojni strani sastavi i orkestri poput Modern Jazz Quarteta ili USA Orchestra. Surađivao je s brojnim slavnim jazzistima poput Johna Lewisa, Johnnyja Griffina, Teda Cursona, Luckyja Thompsona, Arta Farmera, Slidea Hamptona, Arta Taylora i drugih, te je svirao u međunarodnim jazz orkestrima Gerryja Mulligana i Clarka Terryja. Kao gost, dirigent, vodio je orkestar Dona Ellisa. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada između kojih i nagrada Vladimir Nazor i Porin za životno djelo.

Davor Hrvoj


Dora Pejačević (Budimpešta, 10. rujna 1885. - München, 5. ožujka 1923.), kći hrvatskog bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, glazbu je počela učiti kao dijete u Budimpešti kod znanog mađarskog orguljaša Károlya Noszede, nastavila u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, a kasnije i privatno kod Percyja Sherwooda u Dresdenu te kod Waltera Courvoisiera (kompozicija) te Henria Petria (violina) u Münchenu. Većim je dijelom ipak bila samouka, a umjetnički talent prije svega razvijala je kroz kontakte s vodećim ličnostima svoga doba. Među njezinom “braćom po duhu” našli su se tako pijanistica Alice Ripper, likovna umjetnica Clara Rilke-Westhoff, književnica Anette Kolb, Rainer Maria Rilke, Karl Kraus i druge istaknute osobnosti europske kulturne scene toga doba. Bila je pretplaćena na Krausov Die Fackel (Baklja) i živo zainteresirana za socijalne probleme svojega doba. Vlastiti je umjetnički senzibilitet razvijala pod utjecajima intelektualnih svjetova Wildea, Ibsena, Dostojevskog, Manna, Schopenhauera, Rilkea, Kierkegaarda, Krausa i Nietzschea, čija je djela između ostalih zabilježila u svom, naslovima, uistinu nesvakidašnje bogatom dnevniku pročitanih knjiga. U Hrvatskoj je Dora Pejačević obitavala u obiteljskom dvorcu u Našicama, ali su je česta putovanja vodila i u velike europske kulturne centre poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča u kojima je znala boraviti duže vrijeme. Posljednje godine života, od udaje za Ottomara Lumbea 1921. do smrti 1923. godine, provela je uglavnom u Münchenu. Za života, osim u Hrvatskoj, njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu (London, Dresden, Budimpešta, Stockholm, Beč, München i dr.) u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njenog doba kao što su pijanisti Walther Bachmann, Svetislav Stančić i Alice Ripper, violinisti Joan Manén, Václav Huml i Zlatko Baloković, dirigenti Oskar Nedbal i Edwin Lindner, te ansambli Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, Zagrebačka filharmonija, Wiener Tonkünstlerorchester  te Drezdenska filharmonija. Iza Dore Pejačević ostalo je 58 opusa s područja orkestralne, vokalno-instrumentalne, komorne i glasovirske glazbe. Među njima se posebno ističu četiri pjesme za ženski glas i orkestar (Verwandlung op. 37b, Liebeslied op. 39, Zwei Schmetterlingslieder op. 52), Tri pjesme op. 53 na tekstove F. Nietzschea, niz glasovirskih minijatura, Glasovirski kvintet u h-molu op. 40, Gudački kvartet u C-duru op. 58, Simfonija u fis-molu op. 41, Koncert u g-molu za glasovir i orkestar op. 33, Phantasie concertante u d-molu za glasovir i orkestar op. 48 te Sonata za glasovir u As-duru op. 57. »Mnogostruko nadarena, povremeno i sama literarno aktivna, Pejačevićeva prvenstveno živi u glazbi i za glazbu« (K. Kos). Po kasnoromantičnom idiomu, obogaćenom impresionističkim harmonijama, ekspresionističkim izražajnim sredstvima i bogatim orkestralnim bojama, Dora Pejačević pravo je dijete europskog fin-de-sièclea i njezin rad razvijao se usporedo s europskim modernističkim kretanjima u literaturi i Jugendstilom u vizualnim umjetnostima. Skladateljičine zrele opuse u podjednakoj mjeri određuje oduševljenje glazbom Johannesa Brahmsa i Richarda Wagnera, ali i majstorsko, virtouzno ovladavanje instrumentima za koje sklada. Hipersenzibilne naravi, stvarala je »poput seizmografa koji reagira na najfinije poticaje« (K. Kos), u - po skladateljičinim riječima - »transu glazbene opsjednutosti«. U posljednjim dovršenim opusima Dore Pejačević zrcali se intenzivni glazbeni razvoj koji smrt naprasito prekida u njegovom najljepšem cvatu: u njima otkrivamo tragove svjesne potrage za vlastitim izražajem i glazbenim jezikom, i nalazimo originalnu, duboko proživljenu i formalno majstorski oblikovanu glazbu. Zajedno s nekolicinom glazbenika svoje generacije, u kojoj su po visokim umjetničkim dometima svojih opusa prednjačili Josip Hatze i Blagoje Bersa, Dora Pejačević je »otvorila nove obzore hrvatske glazbe i u njoj uspostavila nove standarde profesionalizma« (K. Kos).


Hrvatski diplomat, književnik i skladatelj Antun Sorkočević (tal: Antonio Sorgo) (Dubrovnik, 24. prosinca 1775. - Pariz, 14. veljače 1841.), sin poznatog hrvatskog skladatelja i dubrovačkog patricija Luke Sorkočevića također nadarenog glazbenika, pa je Antun prvu glazbenu naobrazbu stekao kod kuće gdje je u mladosti često prisustvovao kućnim koncertima. Glazbene studije nastavio je u Rimu (1789.- 1791.), a jedno je vrijeme učio u Splitu kod liječnika-skladatelja  i povjesničara Julija Bajamontija kojem je kao "učenik učitelju" posvetio svoj Tantum ergo. Kao i otac, Antun je bio diplomat, a bavio se  političkom poviješću, jezikom i narodnim običajima. Od 1794. bio je član Velikog vijeća u Dubrovniku i posljednji je poslanik Dubrovačke republike u Parizu gdje je i umro.

Književni radovi su mu okupljeni u djelu "Fragmenti o političkoj i književnoj povijesti stare Dubrovačke republike i o slavenskom jeziku". Ostavio je pet simfonija te nekoliko komornih djela.


Ivan Zajc(Rijeka, 1832. – Zagreb,1914.) skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog školuje se u Milanu gdje je na Konzervatoriju studirao od 1850. do 1855. godine. Povratkom u Rijeku prihvatio je mjesto dirigenta i koncertnog majstora Gradskog kazališnog orkestra, a poučavao je i gudačke instrumente u Filharmoničkom društvu. Godine 1862. odlazi u Beč gdje se uspješno bavi pisanjem opereta. Već od prve operete Momci na brod (Mannschaft am Bord) sa preko 60 izvedbi Zajc je imao veliki uspjeh kod publike što su slijedeće operete samo potvrdile. No u Beču je napisao i svoje prve skladbe na hrvatski tekst, među njima treba istaknuti rodoljubni zbor U boj (1866.) koji će kasnije uvrstiti u operu Nikola Šubić Zrinski. Godine 1870. Zajc je došao u Zagreb gdje je postao ravnatelj i dirigent prve stalne hrvatske opere, i ravnatelj glazbene škole Hrvatskog Glazbenog zavoda. Operu je vodio do 1889. tj. do njezinog prvog ukidanja, a školu do umirovljenja. U Operi je proveo temeljitu reorganizaciju i znatno pridonio osposobljavanju izvođačkog ansambla koji je pod Zajčevim vodstvom u 19 godina izveo oko 50 opera i desetak opereta. Zajc nije samo utemeljitelj hrvatske opere kao umjetničke ustanove već je opernu umjetnost u Hrvatskoj obogatio i u stvaralačkom smislu jer je do njegova dolaska u Zagreb bila izvedena samo jedna hrvatska opera - Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog.

Zajc je komponirao s lakoćom i u pravilu bez pomoći glasovira. Za sobom ostavio opus od oko 1200 raznovrsnih djela za orkestar, komorne sastave i glasovir, zatim 19 opera od kojih je najpoznatija Nikola Šubić Zrinski, 26 opereta, scenske glazbe (npr. za Dubravku Ivana Gundulića), oratorij Oče naš, oko 50 kantata, 19 misa, 14 Ave Maria, 200 zborova, 170 solo pjesama (Miruj, miruj, srce moje; Moja lađa; Vir; Lastavicom; Domovini i ljubavi; Djevojka i ruža i dr.).